Yvette I

Yvette

Naježila se kada je prostor zaparalo škripanje automatskih vrata. Za divno čudo, senzori su još uvek dobro radili. Sve ostalo u ovoj prostoriji koju je nadobudni vlasnik kompanije nazivao magacin za prijem robe- doslovno se raspadalo. Smešten u industrijskoj zoni Arcachon-a, varošice nedaleko od Bordoa koja se nalazi na samim vratima istoimenog basena, mesta gde se Atlanski okean bezobrazno razlio po tlu Francuske, ovaj magacin bio je jedan od bezbroj koji je prihvatao robu spremljenu u industrijska pakovanja sa lokalnih brodova- fabrika koji su prerađivali morske plodove i time isplaćivali sebe, svoju posadu i njihove porodice.

Sedela je na improvizovanoj stolici koju su činile dve omanje palete složene jedna na drugu, umotana u vunenu deku, ušuškana do zuba u toplu odeću. Sedela je u svoje dvadeset i tri godine studentkinja ekonomije Yvette. Pored nje čamila je kutija sa etiketama na kojima su bile odštampane deklaracije proizvoda. Veštim pokretima ruke devojka je odlepljivala etikete sa podloge i lepila na konzerve punjene dagnjama. Koliko samo glamurozno izgleda ova konzerva u supermarketu sa svim tim fancy dizajnom i skupim printom koji je, istini za volju, bio jedina kvalitetna stvar u vezi celog tog tračka mora spakovanog u 250 grama školjki u sosu od mirođije i belog luka. Međutim, ovde- gde je cela stvar dobijala svoj konačan oblik, sva radost koju pruža uživanje u proždiranju hrane bila je proterana zauvek. Hladan vazduh magacina parao je nozdrve toj mladoj ženi. Monoton, jeftino plaćen posao koji je dobila preko studentske zadruge opominjao ju je da njena dilema nije čvrsto utemeljena. Dilemu je činilo pitanje da li se uopšte isplati mučiti sa završavanjem fakulteta, radi početka karijere u slabo plaćenoj Bordoškoj gradskoj administraciji kao stručnjak pri socijalnoj službi grada, zatim godinama predano raditi kako bi sagradila imidž koji bi o koncu vodio uspehu i ugledu. Međutim, znala je mlada Yvette da se svakako vredi pomučiti jer, ako nastavi raditi po ovakvim rupetinama, jedino što može očekivati je to da do kraja svog života izdiže glavu iz govnjive kaše, udišući malo vazduha. Tako je volela zamišljati hijerarhijsku lestvicu kompanijskih odnosa. Uvek ta obskurno- komična slika: jezerce napunjeno žitkim izmetom i iznad njega drvo. U ”vodi”- ona sa svojim saradnicima po “staleškoj horizontali” . Na obali jezerceta, sa nogama uronjenim u njihov životni prostor sede njeni nadređeni. Brčkaju nožicama, pogleda uprtog ka granama drveta. Klimaju potvrdno, večno gajeći strah da ih neko iz one kašaste tečnosti ne zgrabi i povuče na mesto iz kog su potekli, koristeći priliku da se uzvere i postavi sebe na mesto sa koga se potvrdno klima glavom očiju uprtih u krošnju.  Lestvicu je okončavao “onaj što sedi na grani”. Njegova jedina funkcija bila je da priprema sebi mekan dušek koji se nalazio sa druge strane drveta, nevidljiv nižim slojevima. Bio je satkan od mekanih, šuškavih novčanica i imao je za cilj ublažiti njegov pad sa grane, kada vreme za to dođe. Jer to vreme će svakako doći, znala je Yvette. Znala je takođe da se tom padu nadaju svi iz njenog jezerceta. Ne, jebeno žive da vide taj pad! Ali pogodite šta? Njeni sapatnici iz govno- kupke nisu shvatali da im taj pad nikako neće doneti očekivanu satisfakciju. Jer, stvari su bile postavljene tako. Zato postoji dušek sa one strane drveta. Samo će moći konstatovati da se nije mnogo udario kada je pao. Rezignirani, zaroniće ponovo. Nadređeni će ih šljapkati nogama, klimajući potvrdno novopostavljenom “onom što sedi na grani”. On će, na drugoj strani drveta, puniti dušek šuškavim novčanicama.

Onoga što sedi trenutno je igrao Jacques “Teo” Benoit, o kome bi pričali malo kasnije kada bi se o njemu imalo šta reći. Ali nema. Jer je idot. Klasično kapitalističko govno koje je spletom srećnih okolnosti došlo do pozicije na kojoj je. Odolevao je pritiscima i održavao se jedino zahvaljujući činjenici da je 40% deonica njegove kompanije prodao visokom činovniku Francuskog parlamenta. Od tog trenutka posao je počeo rasti a posete poreske inspekcije i nadzornih organa se proredile.

-Jesi li za šolju čaja draga? – topao prijateljski glas rastera tišinu kojom su bili okovani ledeni rafovi hale pune zamrznutih konzervi. Tridesetogodišnja brineta Klaris, asistentkinja gospodina direktora i Yvettina prijateljica iz Bordoa. Došla je do magacina da poseti prijateljicu i unese joj malo vedrine u glup i dosadan dan.

-Izvoli draga, okrepi se! – pruži joj šolju toplog čaja.

Yvette prihvati tečnost i otpi gutljaj. Obavila je obe ruke oko šolje kako bi upila što više toplote koju je odavala. Moramo da razgovaramo- reče Klaris pomalo besno, sa trunkom tajnovitosti u glasu. Oslobodivši se šolje, u ruci joj je ostao papir na kojem se video odštampan kratak mail.

-Pogledaj ovo molim te!

Yvette baci oko na mail:

From: Teo Benoit

To: Claris Abel

Subject – payment voucher no. 344

Klaris,
isplatite dvojicu studenata zaposlenih preko studentske zadruge na poslovima lepljenja etiketa. Na payroll im dodajte bonus od 50 €. Zahvalite se i obavestite ih o narednom angažmanu. Devojčicu pošaljite kod mene u kancelariju danas u 15 i 45. Treba mi na petnaest minuta, želeo bih da razmenim par reči sa njom. Nemojte joj ništa plaćati za sada.

Pozdrav,
Teo

-Draga to je za pola sata! reče Klaris i upita je šta je to uradila. Sirota Yvette bila je vidno začuđena i nemoćno je slegla ramenima umesto odgovora na pitanje njene drugarice.

-Zaista ne znam o čemu se radi. Moraću sačekati da bih saznala.

Pročavrljale su neobavezno još koji minut, zahvalila se na čaju i rastala se sa prijateljicom uz obećanje da će joj sve detaljno ispričati.

Nastaviće se…

Mr. Crowley

Image

 

Voz je tutnjao kroz noć, po bespućima Luizijane. Put do Nju Orleansa otegao se u nedogled. Toliko, da je od dosade i hipnotičkog ponavljanja zvuka čeličnih točkova vagona u trenutku kada prelaze preko spojeva šina, počeo da vizualizuje sliku u glavi: Nije mogao da dočeka da se raskomoti u The Maison Dupuy-hotelu smeštenom u Francuskoj četvrti Vieux Carré, najstarijem kraju grada koji potiče još iz 1718 godine. Za 25 dolara dobija Jazz Brunch koji služe taman u vreme kada će obaviti smeštaj i prijavu. Prisetio se ukusa škampa u sosu od narandže i svirača kontrabasa u orkestru koji svaki dan uživo i diskretno daje šarm unoseći duh Francuske u hladovinu letnje bašte hotela. Ličio je na njegovog brata Roberta. Voli taj hotel.

Ostalo mu je da od Baton Rouge-a  prevali još nekih tri stotine kilometara i oslobodi se putničke muke. Voz je nemilosrdno tutnjao kroz živopisne predele ostavljajući ih zaboravu. “Još oko dva sata”- pomisli Crowley i ispruži noge ka sredini kupea. Cigareta! To je ono što mu treba. Posegnuo je rukom ka džepu, u trenutku se setivši da je paklicu sa cigaretama ostavio sa strane u putnoj torbi, pošto je shodno novim regulativama Američkih železnica pušenje u vozu zabranjeno. Zaključaće se u klonju, otvoriti prozor i spurnjati jednu-dve na brzinu, mislio je dok je vadio paklicu iz torbe. Osuđujuć, prek pogled južnjačke dame sa kojom je delio kupe, čineći tako da njihova dva mesta budu jedina zauzeta, u trenutku je napravio da se oseti kao kakav klinac kada ga uhvati kasirka u radnji iz kraja kako krade čokoladice za ortake koji ga čekaju da na velikom odmoru podele plen.

“What?”- Upita je preko i nadmeno dok je napuštao kupe.

Koračao je hodnikom, hodajući u suprotnom smeru od kretanja voza. Pošto je bio smešten u kupeu na sredini vagona imao je sasvim dovoljno vremena da tu činjenicu i primeti na putu do vagonskog klozeta. Poslednjih par metara mu se činilo kao da se odaljava a ne približava mestu na kojem će utoliti žeđ svojih poroka. Koliko je samo voleo cigarete. Znao je provoditi noći radeći za računarom u svom stanu a jedino što mu je trebalo da izgura do jutra je bila flaša vode i hiljadu cigareta. Naravno, plaćao je cenu načina života koji vodi. Srećom, ništa ozbiljno po pitanju zdravlja , ali sivkast ten i tamni nabrani podočnjaci iznad kojih su bile uusađene oči,  žute mrlje između srednjeg i kažiprsta koje je odavno prestao pokušavati da ukloni krasile su njegovu pojavu. Nije mnogo mario zbog toga, zapravo nikada nije ni obratio pažnju ni na šta drugo osim na te žute fleke koje je pokušao skinuti nekada davno kada ga je njegova ljubav svojski zajebavala zbog toga. I tada više iz pristojnosti nego što je to stvarno želeo da učini. Limunom. Nije išlo. Obožavao je kada mu kenja.

“God save the queen” promrmljao je dok se duvan omiljenog ostrvskog brenda “B&H Silver” palio i pretvarao u žar, unoseći pometnju u slatkastu aromu lavande koja je osvežavala prostor klonje. Otvorio je prozor na “kip”. Svitalo je. Napokon se opustio. Svet je bio za dim-dva podnošljivije mesto za život. Prazan, dreždio je u svitanje novog dana. Čarobne boje i sranja. Koliko je sve precenjeno- pomisli. Nema te stvari na svetu koja nije eksploatisana do te mere da se može smatrati prostitucijom. Jeftinom prostitucijom. Recimo ovaj prizor buđenja novog dana zaista očarava svojom pojavom. Međutim kada se čovek seti svih onih reklama za neverovatnu svežinu praška za rublje ili novog mobilnog operatera na tržištu, zaista ne može da uživa i oseti stvarnu snagu prirode. Medijsko silovanje dovelo je čovečanstvo do tačke od koje ne može više pravilno rasuđivati o stvarima koje proživljava već se oslanja na ukazane smernice televizijskih magnata.

Mogao bih i da kenjam, pomislio je, kada sam već tu. Nisam srao cele noći a od Sheveporta oka nisam sklopio.

Anthony Crowley Jr. menadžer na glasu, prodavac gigantskih potencijala, na svom putovanju po jugu Amerike u nadi da će napuniti baterije i odmoriti glavu od poslednjeg ugovora koji se ispostavio maliciozan zbog lošeg kvaliteta isporučenog materijala u odnosu na onaj koji su im prilikom posete prezentovali Kineski partneri. Građevinci nikada neće biti popularni i tako zaklonjeni od žiže javnosti uvek će moći uvaljivati koske jedni drugima što će naravno koštati stranu koja prva popusti. Borba zveri u memljivim podrumima civilizacije. Daleko od očiju, bez sudija. Niski udarci su zabranjeni ali dobrodošli. To je bilo njegovo igralište. Na drugom mestu nije se više ni mogao zamisliti. Iako je nekada davno hteo biti kuvar. Kuvari su danas poput holivudskih zvezda. Popularnost ishrane stavljaju iznad zdravog razuma. Čudan svet.

Srao je, vratio se u kupe, osmehnuo južnjakinji, dremnuo pola sata, osetio smrad Misisipija i kroz prozor ugledao obrise Nju Orleansa.

Stigao je.

Mr. Downy

moon

Otpio je gutljaj vode iz flašice, gurnuo ključ u bravu i pokrenuo 95 konjskih snaga metalik sivog Chevrolette-a. Osetio je snagu divljeg zapada. Bubnjanje savršeno usklađenih cilindara paralo je mamurnu letnju noć. Američki san je upravo bliži za par metara- koliko je odmakao dok se mašina mrštila drumu obećavajući da će ga pokidati kao mokre novine.

Znao je da sa ove tačke kreće ka zvezdama. Dosadilo mu je vijanje zmajeva u besciljnim satima svoga života. Iako je još davno odlučio da dane na ovom svetu broji sam, bez igde ikoga, što ga je ne mali broj puta šibalo po savesti i znalo tištiti danima, ipak je osetio snagu i neodoljivu želju za promenom. Ne čeka više nikoga. Od večeras on gospodari ulicama. “You want nothing in return” vrištao je Anselmo iz napucanog JBL ozvučenja. Parao je kilometre, puštajući znakove kraj puta da mu neprimetno promiču u prošlost retrovizora. Znao je gde ide. Suviše dobro. Put od El Pasa do Meksičke granice vonjao je na kokain, tekilu i jebanje. Previše puta je sve to prošlo kroz njega, ostavljajući ga da živi- uništavajući mu život.

Zvuk mobilnog telefona prenuo ga je iz sažimanja prošlih par godina života.

“Senor Peligro, kako mogu da vam pomognem?” – upitao je.

“Pogledaj kroz prozor esse!” – dobi kratak ogovor.

“Znam, znam… Mitsubishi Lancer sa glupim ukrasom između farova, tvoji me pacovi prate još od San Elizaria. Neprimetni su poput govneta u činiji punča.”

“Hahahaha, sviđaš mi se dečko! Rekao sam jebenom Miguelu da skine te usrane bivolje rogove sa branika! –Čekaj!”- naredi mu dok se u pozadini čuo zvuk poziva sa drugog telefona. “Miguel, pičketino miči taj krš sa ulice i odvezi se do Fort Bliss-a i kupi mi veliku porciju prasećih medaljona u Pork Chopsu. I skini te jebene rogove, vidiš se sa kilometra, štrčiš kao govno iz punča!” –sebično i bezobzirno je prisvojio izreku koju je tek maločas čuo od svog budućeg saradnika.

“Čekam te esse!” – dobi kratak odgovor i tišina ispuni slušalicu.

Dovezao se do ranča na graničnom pojasu. Prašnjav put je vapio za kišom a tamošnji vazduh ispunjavao je prostor automobila smradom kravlje balege i baruta, dok su čestice prašine osvajale svaki milimetar enterijera njegovog Chevija. Bio je besan zbog toga. Posle ovog puta njega i njegovog ljubimca sigurno čeka pranje, poliranje, čekanje u redu na kasi dok se maloletna crna promoterka kezi sa kanticom antifriza, trudeći se da zaradi za grumen kreka i par pića u klubu. Sjajan način da upropastiš prepodne.

Izašao je iz automobila, otresao prašinu i uputio pogled ka vratima glavne kuće na ranču, slatko uklopljene u krajolik. Ugledao je debelog meksikanca, koji je ispod brkova raskezio niz svojih kokainsko belih zuba. Mr. Huarez, narko bos- ovdašnji. Glavom i bradom. I stomačinom. Raskopčane crvenkaste cvetno dezenirane havajske košulje i u belim lanenim pantalonama vise je podsećao na ofucanu cirkusku atrakciju nego na strah i trepet pograničnog pojasa.

“Esse! Toliko mi je trebalo da te uputim na pravu stvar! Tvrdoglavi kučkin sine! Zar takav kvalitet da vene u pustari El Pasa? Dragi moj, ova žica između naše dve zemlje, Bog da ih sačuva i poveseli, (hitro se prekrsti i poljubi krstić na svom lančiću) ne samo da nas ne razdvaja nego nam pruža i više od povezivanja. Hajde unutra da pričamo o poslu! ”

Zagrliše se. Uđoše.

“Chiquitas! Tequila!” –zagrme dok je rukom pokazivao na mesto gde će se njegov gost smestiti. Udoban kožni trosed. Hladan i prijatan.

“Prijatelju moj…” – nakon desetak minuta razgovora, započe meksikanac rezime. Odmah i zastade, razvlačeći ponovo usta u širok kez: “Aaaaa, tequila, napokon!”

Prostoriju oplemeniše dve izvajane meksikanke, stidnog pogleda i požudnih oblina. Jedna, niža, je nosila poslužavnik na kojem se ljuljala žuta tečnost u kristalnoj flaši kraj koje je stajala činija sa solju i staklena kibla puna limuna potopljenog u vodu. Druga, gola kao od majke rođena nije nosila ništa osim osmeha. Dok je prva vešto serviral tekilu, druga se bez reči sagnula i otkopčala kaiš Huarezovom gostu. Zveket kaiša i zvuk zip patenta na pantalonama prekinuše slatku tišinu koja je punila prostoriju.

“C’moooon feel the power chiquita“ –kezio se meksikanac dok je klinka oblizivala Downyjevog vršnjaka. Obrazi joj pocrveneše, napravi vakuum ustima i usisa Huarezovog gosta celog. Prevrtao je očima, kruteći se mutnog uma. Huarez dohvati flašu tekile i otpi gutljaj.

„Dakle prijatelju“ –nastavi rezime „imamo dogovor- prvo se javljaš Senor Huarezu na raport, vidimo šta imamo za nas, uzmemo ono što zaslužujemo, naravno- ako kvalitet odgovara, hehehe, mi smo ozbiljna kompanija sa tradicijom kvaliteta, zatim zoveš svoje i svi smo zadovoljni!? Jel’ tako dobri moj esse?“

„Mhmmmm, daaaa, tako je“ odgovarao je u transu, dok ga je slatka mala Meksikanka divlje strasno sisala.

Ubrzo joj se pridruži i drugarica koja je nosila tekilu, dovodeći ga do ludila. Prigušeno stenjanje je navlačilo osmeh na Huarezovo lice sve dok zvuk mobilnog telefona nije rasporio požudu kojom su trenutci odisali.

„Esse, izvini što te prekidam, ali mislim da u jedan noću ovo samo može biti poziv kojim će naša saradnja i zvanično početi.“

Promeškoljio se, izvlačeći telefon iz džepa pantalona, pogladi meksičku devojčicu po glavi i namignuvši joj odobri nastavak sisanja njegove žile. Pogleda kratko ka Huarezu i sa šeretskim osmehom javi se na telefon:

„Carina Sjedinjenih Američkih Država, kapetan pograničnog odeljenja za suzbijanje krijumčarenja narkotika , James Downy na vezi. Kako mogu da vam pomognem?“