Isthmus

isthmus (zemljouz)

/ɪsθməs,ɪstməs,ɪsməs/

noun: isthmus; plural noun: isthmuses; plural noun: isthmi

  1. 1. 1

a narrow strip of land with sea on either side, forming a link between two larger areas of land.

1.2

Anatomy

a narrow organ, passage, or piece of tissue connecting two larger parts

1910441

99830 Saariselkä, FI

-Ustaj mišonjo! Ustaj, oblači se i kreći da pročistiš staze Deda Mrazu. Takođe se potrudi, ako ikako možeš, i da mu izljubiš pišu kako bi mu se osmeh utkao što dublje u brkove. Deca to vole, znaš?- začikavala je Niina Tomija pred odlazak na posao. Tommi Harmaajärvi generalni menadžer Igloo Resort hotela. Čovek koji je u svojoj rodnoj Finskoj imao ponajmanje dodira sa svojim sunarodnicima. Bio je na čelu tima kojeg su činili Švedski menadžeri, domari i sobarice sa Balkana, kuvari sa istoka, crni čistači snega u oranž uniformama…Čak je i Niina, njegova dugogodišnja ljubav bila Karelijanka. Nekada možda prepreka za žensko čeljade sa tih prostora. Srećom, druga su vremena. Lepše se živi. A više pije.

Na Tomijevo ispijanje alkohola do kasno u noć Niina je bila posebno osetljiva. Htela je, zaista se trudeći, da Tomiju stavi do znanja kako su, gazeći svoju četrvtu deceniju života pomalo prerasli proslavljanje mračnih zimskih dana utapajući ih u tečnosti koja budi uspomene iz mladosti. Međutim svojeglavom Tomiju taj Niinin trud nije dopirao do svesti. Radije bi trenutke pred odlazak na posao začinjavao mamurnim baljezgarijama, poput jutrošnje:

-Nemi smo Niina, naši su glasovi ućutkani! Zašto ne vidiš isto što i ja? Zašto ne gledaš mojim očima? Zarad sopstvenog komfora žrtvovali smo naša radna mesta. Dopustili da stranci ostavljaju tragove u našem snegu. Da kaljaju našu čistotu…Osećam da nešto nije u redu Niina!

-Hajde molim te prestani da sereš i navlači taj kaput! Vidiš li termometar idiote? Kuda si pošao sa tim šalom preko košulje i sakou? Ludice! Prekori ga Niina i čvrsto zagrli, poklonivši mu vlažan i topao poljubac za srećan put do posla.

-Zbogom Deda Mrazov pomoćniče! Čekam te večeras. Mestimično klizava- „gde se vozačima preporučuje oprezna vožnja radi održanja željenog pravca i brzine“ parafrazirala je Niina „weather guy“-a kog su maločaš odgledali, iskoristivši njegove reči kako bi misao razvila u željenom pravcu…

Tek što je iz toplote svog Volvoa iskoračio na decembarsku nulu praćenu dosadnom kišom pred očima mu se razastra niz prokleto belih zuba preko kojih se na jedva razumljivom engleskom nanizaše dupeuvlakačke rečenice kojima se novi domar predstavi Tomiju.

Uh, ovo je gore nego kad mi Niina prisere kako pušim u kući, pomisli, te se izveštačeno raskezi pa pozdravi stranca cinično mu poželevši dobrodošlicu. Na Finskom. Da omeđi granice njihove buduće saradnje.

„Staze da se prođu još jednom a potom da se svetlarnici svakog apartmana detaljno očiste i na njih nanese sredstvo protiv smrzavanja, čim kiša stane. Na kraju dana doći ćeš do moje kancelarije da poradimo na formalnostima“- sada smireno i na engleskom izdade Tomi prvo zaduženje došljaku sa Istoka Evrope, sve vreme misleći na šolju kafe i sendvič sa dimljenom tunom i kuvanim jajetom koji ga čeka kao uvertira u još jedan dan.

Koristeći prednost ovog sve manje domaćeg mesta, Tomi je redovno unajmljivao nekoga od hotelske posluge za obavljanje poslova oko svoje kuće. Za bajkovitu okućnicu koju je poklonio i održavao za svoju Niinu upregao je crne čistače snega u narandžastim uniformama, mlade i izvajane. Za održavanje instalacione mreže pozajmljivao je od hotela duhovite i obrazovane IT inženjere, mahom sa Istoka Evrope, crnokose, zategnutih tela i naravi. Budući da je Niina cenjena i tražena turistička blogerka, čije je radno mesto definisano cyber prostorom i za čiji joj pristup- gde god da bila, treba samo WiFi hotspot, Tomi je održavao Niinino životno okruženje besprekornim. Tako je Niina, radeći u „kući iz bajke“ svoj život učinila sretnim tipkajući po tastaturi, uobličavajući svoje misli u formu za kojom je tržište turističkog krema severne Evrope bilo spremno platiti bilo koju cenu kako bi baš njihova kompanija bila viđena Niininim očima. O tome bi Niina posvedočila sa par stotina reči koje bi o koncu, posredstvom medija usredsređenih na promociju turizma, tim kompanijama donelo zavidne prihode nabacivši menadžmentu osmeh na lice. Niina je to, naravno, dobro znala i- dobro naplaćivala. Tomi je, sa druge strane, znao da nikome od „pozajmljenih ljudi“ koji mu vršljaju po gajbi dok Niina uživa u sauni praveći predah od pisanja, ne sme ni na pamet pasti da makar pogledom odmeri njegovu ljupku Finkinju. Jer ovde, u dvorani Laponskih mećava, suze nemaju ime. Ili radiš, ili se vraćaš odakle god da si došao. Po tim je načelima Tomi pronašao prečicu do Harmonije. Ipak, jedna je osoba remetila Tomijev zen. Bordoškinja Yvette, tek svršeni diplomac ekonomskih nauka, mlada, željna promene i sticanja novih iskustava. Odlučila je pokloniti sebi par godina karijere u zemlji Deda Mraza, u zemlji gde se bajka živi. Takva joj je uloga bila preko potrebna nakon jednog lošeg sezonskog posla u Bordoškoj fabrici za preradu morskih plodova. Sa zavidnim poznavanjem trenutnih ekonomskih kretanja u grani turizma, Yvette je primljena u odeljenje prodaje Tomijevog hotela, gde je cela priča zapravo i počela, jer je pukim slučajem prvog radnog dana Yvette na hodniku srela Niinu, koja je bila u kratkoj poseti Tomiju. Budući da je Niinina majka bila Francuskinja, bilo joj je lako prepoznati odakle potiče teško akcentovan engleski na kojem joj je Yvette zatražila pomoć u pronalaženju Tomijeve kancelarije.

Sad, kada bi obe bile iskrene i želele sa nama podeliti svoju intimu, obe bi nam rekle kako su već tog prvog dana osetile izvesnu prisnost i naklonost jedna ka drugoj. Nije prošlo dugo od tog trenutka do prvog zajedničkog izlaska na pivo u podne, po mrklom mraku. Mraku jednog od pedeset i jednog dana magične severne zime u kojima Sunce ne izlazi i kada jedinu svetlost pruža sneg koji se presijava pod svetlošću zvezda Severnog neba. Nedugo zatim poče Yvette posećivati Niinu kući, gde je ova iz puke simpatije uze podučavati Finskom jeziku. Ništa od toga ne bi Tomiju remetilo duševni mir, da jednog dana ove preduge zime, nije na hodniku svog hotela čuo kako dvojica od „pozajmljenih ljudi“ razmeniše par energičnih rečenica koje su prosto odisale seksom. Dvojice ljudi koji su prepoznali mladu Francuskinju u stanu njihovog ledenog gospodara. Rasporiše ga reči jednog od IT inženjera koji se poveravao svom tamnoputom kolegi koji je istog dana čistio svetlarnik Tomijeve dnevne sobe:

„Jesi li video brate kako je pljesnula po guzici kada je izlazila iz saune!? “

„Daaa, a ova se samo osmehnula i namignula joj…Kao, u fazonu, vidimo se- i vratiću ti! Brate kakve su Parižanke!“

„Matori, Yvette je iz Bordoa!“

„Ne znam matori, ali znam da je Francuska moja sledeća destinacija“

Još iste je večeri Tomi zamolio Niinu da dodje do Ikeine prodavnice nameštaja gde ju je čekao na parkingu. U toplom Volvou.

Niina je, sudeći po mestu sastanka, mogla lako zaključiti da će da usledi neko Tomijevo popovanje ali nije joj na pamet padalo o čemu se radi. Znajući za Tomijev poslovični tvrdičluk, naslućivala je da su neke pare u pitanju. Jer, izabrala je pre par dana saunu sa klasičnim gorionikom na prirodno gorivo, te kako bi se takav tip grejnog tela ugradio u kupatilo bilo je potrebno izvršiti izvesne prepravke u instalacijama, te nabaviti kvalitetan ugalj i kamenje koje bi držalo toplotu. Stvar bi izgledala savršeno izvorno, ali bi koštala novca i vremena. Sa druge strane, takva bi sauna pružila pravi doživljaj proćišćenja te je Niina bila spremna stati u odbranu…

Gazila je parking prilazeći Tomijevom automobilu, nervozna zbog same činjenice da smišlja opravdanje novčanih izdataka za stvar koja će ih zauvek rešiti ultraljubičastih zraka u rođenoj sauni.

Tek, tako joj zamišljenoj i na pola puta, prve pahulje ove zime navukoše osmeh. Ušla je u automobil. Poljubila Tomijevo odsutno lice i osmotrila scenu:

Flaša Finlandia votke stajala je Tomiju u krilu. Nedostajala je dobra polovina tečnosti. Votka. U toplom automobilu. Sam na parkingu.

Ne. Ovo nije zbog saune…

-Tomi? Šta ti je?

-Šta mi je? Pitaš me- „Šta mi je?“- izusti kao da je čekao na zvuk sudijske pištaljke.

Pod nosom mi miriše francuska pička, pa moram da ispiram usta, kako bih prestao misliti o njoj, eto šta mi je! Beskrajno sam prazan Niina. Zar je moguće da ti nije nikakav problem podići talase naših mirnih voda kako bi svojem slobodoumlju podarila naredni iskorak? Da ti nije teško pregaziti preko moga lica i oblatiti ga na očigled svih? Da li se ikada upitaš kako zvuče tvoji izgovori? Znaš li kako?- Kao da pričaš sa sobom- o sebi. Mumlaš i hvataš se za slamke kojima pokušavaš izvući trenutni mir i opravdanje. Nema više Niina, istrošila si ih sve kod mene…Ja ne mogu više ovako! Ti si mi donela bedu na prag. Oštetila ugled! Ukaljala obraz slinom te francuske klinke! Sramoto! Duša mi zebe, skloništa joj ne nalazim!

Kako si samo mogla?

Osvestivši se od baraža uvreda upućenih na njen račun, Niina promisli na trenutak te uputi prekoran pogled ka središtu Tomijevog bića.

– Dobro, kretenu jedan, da li je moguće da nakon svega kroz šta smo ti i ja prošli, a što ne želim ovom hroničaru što o nama piše da poverim, zar nakon svega onoga- ja moram tebi da se pravdam za malo svoje zabave? Zbog savatavanja u sauni sa francuskom klinkom? Pa vetrovi te zameli, stoko jedna nevaspitana! Zar je greška biti srećna? Promašaju jedan!

Ne! –nastavi Niiina još srčanije,

-Gospodin mora da ima potpunu dominaciju nad svim što gamiže u ovoj vukojebini, jel tako? Ti, ti si kralj ovog dela sveta, jel da!? E pa, Vaša uzvišena, ledena ekselencijo želela bih vas obavestiti da mene, vašu prvu damu, od danas savršeno zabole kurac za to što će vaše balkansko i afričko roblje ispirati usta pričama kako je kraljica lezbejka i kako kara francusku klinku koja miriše na požudu i bordoške vinograde.

A ti, o kralju moj, izvoli se osamiti sa svojim mislima u, podvukla bih, našu kolibu na jezeru te dobro promisliti o svemu. Ne dolazi bez pravog zaključka makar trajalo godinama i makar morao zverinje kože o sebe pasati. Ne zanimaš me!

Tresnu vratima u znak pozdrava. Pahulje su se topile na ekranu Niiniog telefona dok je kucala poruku ljupkoj Yvette.

„I bleed for you, but cold troups can not stand in my way!“

Tomi otpi gutljaj dok je ispraćao svoju kraljicu… Jer, eto ko beše…Hladan samoživi smrad. Tek na kraju i – kasno, dopre mu do duše toplina koja je, od nekog koga više nema, svim srcem bila podarena. Od nekog, ko ga je kroz život pratio ne busajući se, ne trudeći se da dominira. Nekog kome nikada nije uzvratio potrebnom merom, jer zabašuren izazovima sopstvenog života, nikada iz sebe nije isplivao kao jasna poruka.

Tek, taj neko mu uvek beše tu. Da sa par reči, gestom ili životnom lekcijom, pokaže šta se i kako ima činiti zarad onoga što nas kao deo društva izdvaja i čini jedinstvenima. Da pojasni kako se izgraditi, kako zaobići zamke, kako se spasiti popravnog ispita života. Jer kada jednom napraviš krug, retke su prilike u kojima iz kruga iskoračiš. Izgubljen u bespućima polarnih noći, tražeći mesto gde svojom ćeš vatrom zaiskriti.

Yvette II

Image

 

Časovnik je razvlačio sekunde u nedogled dok je Yvette sa strepnjom čekala ispred kancelarije.

Jacqes Benoit- Founder and CEO of Bordeaux Aquafarms S.A.S.

Činilo joj se da vekovima zuri u tu luksuzno ukrašenu tablu okačenu na vratima kancelarije njenog sadašnjeg poslodavca.

“Možda mu treba HR menadžer? Možda novi asistent? Koliko god da mi je Klaris drugarica i koliko god da je volim, znam kako ona otaljava i ošljari svaki zadatak koji joj je poveren- setila se par seminara na fakultetu koje su radile zajedno u grupi a koji su se poslovično završavali tako što je Yvette preuzela sav posao na sebe. Klaris je nedugo zatim i napustila školovanje… Možda Benoit ipak ume preopoznati prave vrednosti….Možda hoće da me stipendira?”- rojile su se misli i golicale utrobu mladoj Yvette. Obuzela ju je trema. Kako su trenuci odmicali nada joj je raspirivala ostatke bojažljivosti. Navlačila je osmeh. Maštala je o lepoj plati ili pozamašnoj stipendiji sa dobrim uslovima otplate. Šminka. Cipele. Nov nameštaj. Nov auto. Putovanja…

Hajde polako! –prekorila se. Završićeš na jebenom Mesecu ako nastaviš!

-Bože koja sam ćurka!- pomisli i nasmeja se, onako, za svoj groš.

-Kakav  divan glas! Lepo vam stoji kada se smejete… Uđite! Ispalio je Jacques otvarajući širom vrata kancelarije. Sirota Yvette je samo stigla ispratiti tablu sa natpisom koja se odmicala kako su se vrata otvarala. Pocrvenela je. Blago nakloni glavu i zahvali se.

Ušla je. Kancelarija- prazna. Tišina se lepila po zidovima. Prostor su ispunjavala dva velika stola od punog drveta. Jedan, koji je bio namenjen samo za gospodina Jacquesa i bio je smešten pravo od vrata, ispod prozora. Lepo cveće pored stola. Perfektan sklad. Feng Shui.

Drugi sto, dugačak, sa po šest stolica sa svake strane i jednom u pročelju. Preko stola, ta je stolica gledala na projektno platno okačeno na zid drugog dela kancelarije. Očigledno, sto je bio rezervisan za sastanke menadžmenta kompanije. Jacques odmače prvu stolicu sa leve strane i ponudi Yvette da se smesti. Očekivano, on sede u pročelje.

Sedite Yvette- reče pošto primeti da devojka čeka na odobrenje. “Fini maniri devojčice!”- pomisli. Pogled mu je šarao po telu. Upijao je njenu pojavu. Zarumeneo se. Jacques “Teo” Benoit ugrizao je donju usnu. Ubrzao disanje. Kako ste Yvette?- upita je šireći nozdrve. Ne čekavši odgovor (valjda je podrazumevao da se u njegovoj kompaniji svi dobro osećaju) prešao je na sledeće pitanje. Jedno za drugim, uputio joj je baraž dosadnih, opštih pitanja. Yvette se dobro snalazila i činilo joj se da vlada situacijom te da su odgovori savršeno balansirani. Očekivala je ponudu za posao.

Međutim, gospodin Benoit imao je drugačiju ponudu na umu. Ono što Yvette nije primetila bilo je sve veće odsustvo kontrole ovog čoveka koji je na kraju, rešen da preseče i ubrza stvar, izneo svoju ponudu:

Lepotice, smeši ti se plodna karijera u Aquafarms-u… Ono što ćeš da uradiš pre svakog narednog angažmana a što će ujedno biti i sredstvo plaćanja tvojeg dosadasnjeg rada je sledeće: Za dosad obavljene poslove nadoknadu ćeš dobiti u centimetrima! A današnji intervju ćemo smatrati uspešno obavljenim probnim radom, ako se razumemo- reče i maši se kaiša.

Sablažnjena, Yvette je pokušavala da savlada šok, bes, strah i mržnju koji su pokuljali u njoj.  Zaškripala je zubima, nabrala obrve i ledenim glasom naredila: Da se nisi usudio da izvadiš to što smatraš kurcem! Đubre pokvareno! Odletela je od stola i tresnula vratima. Jacques dobi gnevno “Marš!” umesto pozdrava.

Žurnim koracima zauvek je napuštala prostor Bordeaux Aquafarms kompanije. Pokušavala je da se pribere i shvati kako je uopšte moguće da u drugoj deceniji 21. veka još uvek postoje ljudi kao što je ovaj… Nije mogla da pronađe pravu reč koja bi otelotvorila gnev i tako joj makar malo pomogla da svari ceo događaj.

Kretavši se ka glavnoj kapiji Yvette prođe kraj Jacquesovog novog četvorolitarskog Bentley-a. Flying Spur. Osmostepeni prenos koji ovu moćnu V8 mašinu doveze do stotke za jebenih 5 sekundi. Permanentnim pogonom na sva četiri točka. Točka od 19 inča hormiranih felni sa pozlaćenom “JB” gravurom između šrafova koji su pridržavali točkove za ostatak zveri. Trebalo mi je još davno sve biti jasno! –pomisli i uze telefon. Tražila je broj sms servisa za proveru dolaska autobusa Trans Gironde-a, prevoznika koji drži liniju Bordo- Arkešo. Listajući imenik baci pogled na kontakt iznad traženog broja. Njen nekada diler, sada više prijatelj- Tom. Osmehnula se…Volela je tog lika. Ispunjavao ju je pozitivnom energijom kad god bi se videli. Viđala ga je povremeno kada bi poželela da dune malo dobre trave. Tom je uvek imao pravu stvar. Bio je diler i bio je sasvim svestan toga. Bio je najbolji jebeni diler sa najboljom jebenom travom u celom Bordou. Imao je i najbolji sistem naplate duga. Dvojicu ogromnih imigranata koji nisu prezali ni od čega kako bi u Francuskoj stekli reputaciju opasnih njuški čime bi krčili svoj dalji put u kriminalnoj karijeri.

Yvette istipka poruku i dobi odgovor da je njen prevoz udaljen dve stanice i da pristiže za deset minuta. Zagledana u znak na stanici vratila je malopređašnje misli o Tomu i imigrantima. Vratila je zatim u glavu njen put od Jacquesove kancelarije do stanice. Sklapala je puzlu osvete.

Hitro izvadi telefon iz džepa i okrenu Tomov broj. “Gde si barabo moja najdraža! Šta radiš? Business good?”- podbola ga je.

Je li, šta radiš u narednih dva- tri sata? Jel možemo da se vidimo na kafici?

“Dog and the Duck”, za dva sata- odgovorio je Tom poslovno.

Eeeej može! Menjamo kafu za pivo! Imaju Trooper-a ponovo. Jesi li video da se reklamiraju na Trip Adviser-u? Matori se progurao, a… Od one rupe, jebo te!  Za dva sata onda. Bisous!

Sedeli su u bašti omiljenog im kafea. Yvette je na sto izvadila njen ugovor o privremenom radu koji je potpisala u studentskoj zadruzi prilikom prihvaćenog angažmana u Aquafarmsu.

Vidi Tome…Jel ti beše imaš kraj sebe još onu dvojicu bezvratih mutanata? Tom potvrdno klimnu glavom.

Odlično!- nastavi Yvette. Treba mi vaša usluga. Vidiš ovu adresu?- pokaza prstom na ugovor gde je bila ispisana adresa sedišta Aquafarms-a koja je ujedno bila i adresa prebivališta Jacquesa Benoita.

Na ovoj adresi živi moj poslodavac. Napravio mi je sranje- ne bih o detaljima, dovoljno je da znaš da je vredno odmazde. Gledaj, lik vozi neki nadrkani auto i ono što meni treba je da ti tvoji jurišnici u toku vikenda naprave neku žešću pizdariju sa tim kolima. Način rada neka bude po vašem izboru, moj jedini uslov je da taj automobil postane neupotrebljiv. Jurišnici!- ponovi i zacereka se a Tom prihvati šalu i razvuče kez.

-Yvette draga, budi bez brige. Imaćeš vatromet u ponedeljak ujutru. Cena: 20 evra po šrafu za pavijane plus mojih 100. Ukupno 420.

420 draga, kapiraš? Sve u dim baby! – aludirao je na urbanu legendu koja govori o grupi gimnazijalaca iz San Rafael gimnazije u severnoj Kaliforniji koji su izraz koristili za susret na određenom mestu gde bi rivali gandžu.  Svaki dan u 16:20. Toliko su dosledno to radili da je među članovima grupe  pojam ” 420″ postao generalni  eufemizam za   „vreme da se upali“.

-Jebeni  džanki! Smeškala se Yvette dok je brojala novčanice. Poljubi ga i krenu put kuće u potrazi za preko potrebnim  mirom.

 

Ponedeljak, 07:15

Yvette je sipala kafu, lenjo se osvrnula i spustila pogled na novine presavijene na stolu. Pomislila je kako bi mogla pospremiti gajbu. Prošetala je do dnevne sobe nosivši u jednoj ruci šolju. Zavalila se u udobnu fotelju i posmatrala lišće kroz prozor.  Guzicu joj je žuljao daljinski upravljač. Pomerila se, izvukla ga i upalila televizor. Prebacila je na lokalnu TV7. Imala je naviku da pogleda jutarnje vesti iz grada.

“…Idemo uživo do regionalnog puta za Arkešo, tamo je naša reprterka  Danielle. Kažite nam koleginice šta se zapravo dogodilo i kakva je trenutna situacija? Koliko odavde vidim tu su i  kola hitne pomoći i vatrogasci pored policije, jel tako? –Tako je kolega, u pravu ste…Naime, radi se o saobraćajnoj nezgodi u kojoj je teže povređen generalni direktor Bordeaux Aquafarms-a gospodin Jacques Benoit. Međutim za njegovo vozilo marke Bentley malo je reći da je samo “povređeno”. Automobil je pretrpeo potpunu štetu. Ono što smo uspeli da saznamo od očevidaca je to da su u jednom momentu automobilu jednostavno otpali točkovi što je i dovelo do nezgode. Kako nezvanično saznajemo iz izvora bliskih policiji spadanje točkova izazvano je prethodno otpuštenim šrafovima koji fiksiraju točkove što vozač nije primetio na vreme. Dalja istraga svakako će dovesti do novih rezultata o čemu ćemo naše gledaoce blagovremeno izveštavati…”

Yvette završi kafu i zaputi se ka kupatilu. Danas prijavljuje ispit.

 

Yvette I

Yvette

Naježila se kada je prostor zaparalo škripanje automatskih vrata. Za divno čudo, senzori su još uvek dobro radili. Sve ostalo u ovoj prostoriji koju je nadobudni vlasnik kompanije nazivao magacin za prijem robe- doslovno se raspadalo. Smešten u industrijskoj zoni Arcachon-a, varošice nedaleko od Bordoa koja se nalazi na samim vratima istoimenog basena, mesta gde se Atlanski okean bezobrazno razlio po tlu Francuske, ovaj magacin bio je jedan od bezbroj koji je prihvatao robu spremljenu u industrijska pakovanja sa lokalnih brodova- fabrika koji su prerađivali morske plodove i time isplaćivali sebe, svoju posadu i njihove porodice.

Sedela je na improvizovanoj stolici koju su činile dve omanje palete složene jedna na drugu, umotana u vunenu deku, ušuškana do zuba u toplu odeću. Sedela je u svoje dvadeset i tri godine studentkinja ekonomije Yvette. Pored nje čamila je kutija sa etiketama na kojima su bile odštampane deklaracije proizvoda. Veštim pokretima ruke devojka je odlepljivala etikete sa podloge i lepila na konzerve punjene dagnjama. Koliko samo glamurozno izgleda ova konzerva u supermarketu sa svim tim fancy dizajnom i skupim printom koji je, istini za volju, bio jedina kvalitetna stvar u vezi celog tog tračka mora spakovanog u 250 grama školjki u sosu od mirođije i belog luka. Međutim, ovde- gde je cela stvar dobijala svoj konačan oblik, sva radost koju pruža uživanje u proždiranju hrane bila je proterana zauvek. Hladan vazduh magacina parao je nozdrve toj mladoj ženi. Monoton, jeftino plaćen posao koji je dobila preko studentske zadruge opominjao ju je da njena dilema nije čvrsto utemeljena. Dilemu je činilo pitanje da li se uopšte isplati mučiti sa završavanjem fakulteta, radi početka karijere u slabo plaćenoj Bordoškoj gradskoj administraciji kao stručnjak pri socijalnoj službi grada, zatim godinama predano raditi kako bi sagradila imidž koji bi o koncu vodio uspehu i ugledu. Međutim, znala je mlada Yvette da se svakako vredi pomučiti jer, ako nastavi raditi po ovakvim rupetinama, jedino što može očekivati je to da do kraja svog života izdiže glavu iz govnjive kaše, udišući malo vazduha. Tako je volela zamišljati hijerarhijsku lestvicu kompanijskih odnosa. Uvek ta obskurno- komična slika: jezerce napunjeno žitkim izmetom i iznad njega drvo. U ”vodi”- ona sa svojim saradnicima po “staleškoj horizontali” . Na obali jezerceta, sa nogama uronjenim u njihov životni prostor sede njeni nadređeni. Brčkaju nožicama, pogleda uprtog ka granama drveta. Klimaju potvrdno, večno gajeći strah da ih neko iz one kašaste tečnosti ne zgrabi i povuče na mesto iz kog su potekli, koristeći priliku da se uzvere i postavi sebe na mesto sa koga se potvrdno klima glavom očiju uprtih u krošnju.  Lestvicu je okončavao “onaj što sedi na grani”. Njegova jedina funkcija bila je da priprema sebi mekan dušek koji se nalazio sa druge strane drveta, nevidljiv nižim slojevima. Bio je satkan od mekanih, šuškavih novčanica i imao je za cilj ublažiti njegov pad sa grane, kada vreme za to dođe. Jer to vreme će svakako doći, znala je Yvette. Znala je takođe da se tom padu nadaju svi iz njenog jezerceta. Ne, jebeno žive da vide taj pad! Ali pogodite šta? Njeni sapatnici iz govno- kupke nisu shvatali da im taj pad nikako neće doneti očekivanu satisfakciju. Jer, stvari su bile postavljene tako. Zato postoji dušek sa one strane drveta. Samo će moći konstatovati da se nije mnogo udario kada je pao. Rezignirani, zaroniće ponovo. Nadređeni će ih šljapkati nogama, klimajući potvrdno novopostavljenom “onom što sedi na grani”. On će, na drugoj strani drveta, puniti dušek šuškavim novčanicama.

Onoga što sedi trenutno je igrao Jacques “Teo” Benoit, o kome bi pričali malo kasnije kada bi se o njemu imalo šta reći. Ali nema. Jer je idot. Klasično kapitalističko govno koje je spletom srećnih okolnosti došlo do pozicije na kojoj je. Odolevao je pritiscima i održavao se jedino zahvaljujući činjenici da je 40% deonica njegove kompanije prodao visokom činovniku Francuskog parlamenta. Od tog trenutka posao je počeo rasti a posete poreske inspekcije i nadzornih organa se proredile.

-Jesi li za šolju čaja draga? – topao prijateljski glas rastera tišinu kojom su bili okovani ledeni rafovi hale pune zamrznutih konzervi. Tridesetogodišnja brineta Klaris, asistentkinja gospodina direktora i Yvettina prijateljica iz Bordoa. Došla je do magacina da poseti prijateljicu i unese joj malo vedrine u glup i dosadan dan.

-Izvoli draga, okrepi se! – pruži joj šolju toplog čaja.

Yvette prihvati tečnost i otpi gutljaj. Obavila je obe ruke oko šolje kako bi upila što više toplote koju je odavala. Moramo da razgovaramo- reče Klaris pomalo besno, sa trunkom tajnovitosti u glasu. Oslobodivši se šolje, u ruci joj je ostao papir na kojem se video odštampan kratak mail.

-Pogledaj ovo molim te!

Yvette baci oko na mail:

From: Teo Benoit

To: Claris Abel

Subject – payment voucher no. 344

Klaris,
isplatite dvojicu studenata zaposlenih preko studentske zadruge na poslovima lepljenja etiketa. Na payroll im dodajte bonus od 50 €. Zahvalite se i obavestite ih o narednom angažmanu. Devojčicu pošaljite kod mene u kancelariju danas u 15 i 45. Treba mi na petnaest minuta, želeo bih da razmenim par reči sa njom. Nemojte joj ništa plaćati za sada.

Pozdrav,
Teo

-Draga to je za pola sata! reče Klaris i upita je šta je to uradila. Sirota Yvette bila je vidno začuđena i nemoćno je slegla ramenima umesto odgovora na pitanje njene drugarice.

-Zaista ne znam o čemu se radi. Moraću sačekati da bih saznala.

Pročavrljale su neobavezno još koji minut, zahvalila se na čaju i rastala se sa prijateljicom uz obećanje da će joj sve detaljno ispričati.

Nastaviće se…