Gledao je u nazad, na svoju prvu godinu Akademije. Video sebe kraj Ljubomira Popovića, kako povlače prve “školovane” linije, te kako Ljubomirove lete po hartiji, ćarlijavo i lako poput povetarca na Monmartru (u čijoj se blizini na kraju i nastanio). On je međutim orao svoj rad. Teško, poput brazda izvaljenih tupim plugom i gladnim volovima. Nije bio nadaren slikar. Bio je uporan slikar.
Svoj je život posvetio slikarstvu.Učio o njemu u želji da ga bolje razume. Tolikom je silinom upijao sve o slikarstvu- da je već pet godina nakon prvih bolno iskrenih linija, povučenih sumnjajući u svoj talenat, postao asistent na Akademiji. Slikanje ga je sludelo i potpuno obuzelo, još u ranoj mladosti, pre svake druge požude, pre svake ljubavi. Obuzelo ga je snažno, poput žene koja je tek kasnije došla u njegov život. Danica. Došla je i pronela mu pometnju svojim nesređenim životom. Životom varoške kurtizane, kojoj su viđenije prilike promakle i otišle put belog sveta ostavljajući je ucveljenu između kafe i porcije krempita u Pelivanu. Tako tužna i podgojena, jedne je večeri pokazivala mladom asistentu na Akademiji kako se iz muškarca ustima izvlači seme. Mlad i zelen, mogao je samo drhtati od jeze i zaljubiti se poput šiparice. Učila ga je Danica kako se postaje muškarac i kakve dužnosti sa time dolaze. Kako ženu napraviti srećnom. Kako do te sreće može i jezikom, prstima, povrćem… Uporedo sa slikarskim sazrevao je i u ljubavnim veštinama. Probao je vatrenije, lepše, tesnije. Probao bolje, probao lošije. Danici se međutim- uvek vraćao. Danica je bila njegova profesorica života. Popustljiva i strpljiva poput godine.
Postavši profesor napokon je uspeo da se otarasi stega koje mu je još u studentskim danima nametnuo njegov klasić Ljubomir svojom rukom i Pariškim šarmom. Stvari je počeo da rešava sa lakoćom. Odlučio je da sledi put koji je pred sobom video. Da ostane dosledan, te da uživa ili da pati, već kako mu put kojim je krenuo šta nametne. Put Profesora Akademije mu je to nalagao. Ipak, meko srce (na čijem je očvršćivanju tada uveliko radio) omogućilo je njegovoj prvoj dami, njegovoj profesorici života, smeštaj na Akademiji kao model za aktove.
Danica je- vremenom iskreno zavolevši ovog čoveka, u znak zahvalnosti za radno mesto i priliku da ostane da boravi u njegovoj blizini bila ocrtala par neizrecivo bolnih brazda oko očiju, potamnela podočnjake i stegla obraze držeći suze na okupu.
2014- te, studentkinja prve godine Akademije- Anđela Vojvodić, ćarlijavim pokretima ruke, po platnu razliva istinu. Istinu koju joj lice modela za akt priča. Njoj nepoznatu i stranu, ipak tako dobro oslikanu da kod njenog profesora budi nespokoj…
“Ja ne bih tako odvažno ulazio u aktove”- reče profesor pokušavajući prodati mir pogledu sa slike.
Čuvši ga, Danica zatvori oči na trenutak (te u njemu- iz utrobe vremena izvuče šaptanje tada mladog asistenta, sada uglednog profesora): “Nikada više neću spiti sam, nikad bez tebe. Kao pas veran ću ti biti. Dok nam tela ne postanu neprijatelji, dok nas sudbina života ne oslobodi…”
“Pauza, ljudi, pauza!”- uz pljesak šaka je- sada mladi asistent, sutra možda ugledni profesor, rasporio tišinu. “Modeli da se okrepe, studenti sa indeksima da dođu do mene. Parafiram vežbe, ko nema moju švrljotinu- nema ni potpis od profana. Pravila drugari- jebi ga! –reče mladić, namestivši kez preko lica.
Anđela i parafiran indeks trknuli su do kafeterije, gde naručiše kapućino sa trenutkom mira, kako bi mogli dobro promisliti o rečima upućenim od strane profesora. Zamišljena nad njegovim rečima Anđela nije primetila Danicu koja joj se u svilenom kimonu prislonila uz rame. Tek šapat njenih reči prenu je iz opere beznađa kojom je pošla napajati svoju mladu dušu.
“Ne trudi se draga osloboditi njegovih primedbi. Radije oslobodi duh- da ga nadahnuće oplodi ” prošapta Danica ubadajući Anđelu bradavicom nabreklom od hladnoće predstojećeg januarskog ispitnog roka i hladnoće počivše mladosti jednog života.
“Ispričaću ti priču o tvome profesoru. Jer znam je na pamet, znam kao zlu paru. Pošto sujeti je svojoj u meni pronašao grob:
Za početak, draga: -Nastavi da slikaš!
Jer svakim pokretom ruke u meni izazivaš plač.
Svaka moja suza tvojom je rukom tkana.
Svu te mrzim, jer gledajući me- govoriš da mrtva sam.
Da zalud čekam njegovog srca poj.
Služih svojem poniranju,
zarad uspona tame i tišine koje srce princa moga nastaniše.
U svojem ga neznanju blagoslovih.